Na paši repice i bagrema u gostima
Monitoringom pčelinjih paša kojeg provodimo praktično 12 godina, od toga 6 godina s digitalnim vagama otvorili smo proces i ne baš tako nepoznat , a to je da se na prostoru RH nalazi toliko dobrih lokacija za naše najpoznatije paše. Godinu po godinu, sve je veći broj naših članova shvatio da se treba pčelariti na kotačima, ne prezajući povesti svoje pčelce 100-150 km i iskoristiti njihov potencijal. Još je jedan presudan moment u svemu tome sve češća pojava sušnog razdoblja tijekom ljeta.
Da ne otvaramo priču o kakvoći sjemena koje se koristi u agraru, a koje je sve manje interesantno pčelama, kao niti 'moderna' sredstva za zaštitu istih ( pogledajte 'Motrenje' kod uzornog pčelara kolege Benčića što znači ostati bez izletnice !), uvjerili smo se ovih godina da se u središnjoj Slavoniji nema što tražiti na suncokretu, a evo sada niti na repici. Istočna Slavonija i Baranja druga je priča. Samo zahvaljujući dobrim ljudima i pčelarima, naši su mobilni već godinama na suncokretu od čakova do Batine. Posebnost Baranje koju sam još kao mladi šumar dobro upoznao i odmah spoznao kakvoću njenih šuma i oranica. Znao sam se našaliti i reći da se u Baranji ne smije dugo stajati na jednom mjestu ' jer će ti obuća na toj zemlji brzo proklijati'.
Onda nazovi sustav stvori katastar i povjerenike. Mi smo i Požeštini imali povjerenike još prije 30-tak godina. Malo naopačke od ovog danas jer su povjerenici bili osobe za usklađivanje želja pčelara samo na svom određenom području, a mi dozvolimo da 'nazovi sustav' postavi inflaciju povjerenika, a usput i formiranje, rekli bi političari – parafiskalnih udruga, samo iz razloga da imate PRAVO imati SVOJE povjerenike. He, demokracija!?
Kroz četiri desetljeća pčelarenja u Lijepoj Našoj najviše ugodnih poznanstava sam stekao među pčelarima, od Dubrovnika, Šibenika, Zadra,Gospića, Rijeke, Pule, Zagreba pa sve do Zlatne Grede. I danas smo , i ostat ćemo dok smo živi, odlični kolege i prijatelji , baš oni kojima se obvezatno čestita npr. Božić poslije čestitanja u obitelji.
Tako to rade LJUDI, a da ima bezbroj ružnih primitivnih situacija uvjerio sam se i na svojoj koži. Još je bizarniji primjer kako se slažu susjedi na granici brestovačke i pakračke općine. To je potpuno nenaseljen kraj i raj za pčelarenje. Deseci i deseci tisuća ha i zapuštenih površina, veća nadmorska visina pa je i veća šansa dobiti 'drugi' bagrem. I opet svađe i najave tužbi. Podsjeća me to na priču o Jovi Čarugi i njemu sličnim. Provjerite u povjesti zašto željeznica nije prošla od Požege do Pakraca!
Da pčelarstvo, pa bilo ono i profesionalno, može spajati ljude dokazuje što veći dio naših mobilnih pčelara godinama odlazi na kesten u Banovinu, slavi okupljanje mnogih hrvatskih pčelara, ponekad i dobro prođe na paši i opet se vraća. Spajanje i korektna podrška evo dovodi i do toga da su nam u Požeštinu počeli dolaziti na repicu i bagrem i pčelari s Banovine.
Kao dokaz je slika koja je u prilogu.
Photo by T Balen
DK, 16.svibanj 2013.