Nedavna rutinska odluka Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH o izmjenama i dopunama programa pravilne prehrane djece u vrtićima , a koju su prenijele neke hrvatske tiskovine, po kojoj se med ne preporučuje predškolskom uzrastu u vrtićima , pokazuje znakovit stupanj nacionalne upućenosti, obrazovne rezidue visokoškolovane farmakološke i medicinske administracije, gdje svojim pragmatičnim i nespretnim stavom zaborave reći sve. No, da nismo u tome originalni pakazati će i slučaj jednog austrijskog administrativnog medicinskog proglasa od prije nekoliko godina kako je med pogodan medij za prijenos - nit' manje ni više – botulizma. Nonsens, komentira to i najveći doajen austrijskog pčelarstva, prof dr Hermann Pachhacker. U posljednjih 50 godina u Europi je bilo nekoliko slučaja trovanjem bakterijom koja uzrokuje botulizam (Clostridium botulinum ), i to u danskih useljenika i jedan slučaj u Finskoj.Zato recimo odmah istinu pa nastavimo dalje: Bakterija Clostridium botulinum je širokorasprostranjena, ali ne česta bakterija, čije se spore nalaze u tlu, vodi, sedimentima mora i jezera i u prirodnoj hrani. Ima jednu nezgodnu osobnost da se vrlo dobro razmnaža i u anćrobnim uvjetima. Njezin toksin uzrokuje neuromuskularnu paralizu koja dovodi do respiratorne blokade i u prošlosti je uzrokovao visoku smrtnost u zaraženih bolesnika. Koliko je simpa pokazuje i činjenica da je uporabljiva i za biološko ratovanje. Posljednjih pola stoljeća proizveden je antitoksin protiv svih tipova botulizma i smrtnost je gotovo izbjegnuta. No, kod djece do starosti od 12 mjeseci, kod koje se nije još stvorila nikakva rezistencija i koncentracija želučanih kiselina je još niska, a da se izbjegne bilo kakav rizik ,medicinska struka jednostavno ne preporučuje davanje meda djeci tog uzrasta. Druge dodatne komplikacije kod dojenčadi može proivocirati sadržaj peluda u medu pa izazvati alergijski šok. No nakon godine dana starosti više nema rizika jer se otpornost već stvorila jednako kao i u odrasla čovjeka. U mnogim znanstvenim radovima u Europi analizirano je nazočenje spora ove bakterije u tisućama uzoraka meda. No, jednako tako, američka literatura je zatrpana istraživanjima nazočenja ovih spora i u drugim jelima od kojih se mnoga i ne konzumiraju kuhana ili pečena. Pa tako je spora Clostridije nađeno i u krumpiru, voćnim sokovima, soku od mrkve i cikle, grašku, ribljim konzervama i mesu kita, a zamislite jada – i u bijelom luku. Simptomi trovanja botulizmom su malaksalost i apatija. Kad Dalmatince uhvati fjaka odmah se trebaju zabrinuti za svoje zdravlje i posumnjati na inficiran bijeli luk. Frka im je što bakterije ima i u maslinovom ulju. O mladom luku uz janjetinu da i ne govorimo, a uživatelji srimuša čuvajte se. Lubenice i dinje plivaju u sporama, a nitko ih ne proziva. Zamislite debele sočne burgere ukrašene onon zelenom salatom, garant punom fatalnih spora. Pa treba biti zaista baksuz da se priča samo o zabranama konzumacije meda. Na nacionalnu potrošnju meda per capita može se gledati kroz niz činjenica, počevši od povjesnih, kulturnih i tradicijskih navika pučanstva. Različiti izvori tvrde da su Njemci najveći konzumenti meda u Europi, čak oko 4,5 kg po stanovniku godišnje. Naša se statistika zadržava na najnižoj razini, na oko 0,5 kg . Da Hrvati troše meda koliko Njemci morali bi ga i mi uvoziti. Godišnja proizvodnja se kreće na razini 5-6000 tona, a samo do jedne trećine potroši se i u Hrvatskoj. Baksuzne afere, kao ova s vrtićima, te još nezaboravljena tzv. medna afera od prije 2 godine, samo su nastavak zle kobi koju ovaj prirodni proizvod prati u hrvatskoj javnosti. Tek su neznatni i zanemarivi pomaci u korišćenju meda za njegu tijela u studijima za ljepotu, a koji za njegovu konzumaciju čak mogu imati i negativne posljedice. Zanemarive su i količine kojima med nalazi mjesto u priređivanju novih ugostiteljskih delicija u pečenju mesa. Jest da nam je u mnogih turističkih destinacija zaostao čevabdžijski mentalitet, pa se čak i doze za doručak pakiranjem „šamponskih“ vrečica smanjuju sa 20 na 15 g ,umjesto da slijedimo svjetsku normu od 38g (unca i po). Rijetka su mjesta gdje će se gostu ponuditi med u ministaklenci. Med je ostao kao možda jedna od posljednjih nepromijenjenih izvornih prirodnih namirnica. Po zašto je onda u padu i njegova potrošnja, posebice u Hrvatskoj ? Koliko različite afere tomu i pridonose, još se manje događanja zbiva u njegovoj promociji. O moći reklame i ne treba raspravljati. Zasuti smo njome i u svijesti i u podsvijesti, na svim medijima. Teško ćemo si priznati i da smo „nasjeli“ na marketinški proizvod, naviknuti već da nam se i u vrijeme obiteljskog ručka servira na TV-u reklama o toalet-papiru, higijenskim ulošcima i sredstvima protiv neugodnih mirisa u zahodu. A da li se uopće možete sjetiti kada ste zadnji puta vidjeli reklamu za med ?!
O brandiranju zemlje danas se još uvijek vode samo nesuvisle raspre. Hrvatski florni sastav i uglavnom nezagađen okoliš te visoka edukacijska razina naših pčelara, daje nam mogućnost brandiranja i ovog proizvoda. U komercijalizaciji svega i svačega loša je prosudba kako će medicinari sami po sebi početi pozitivno govoriti o prednostima meda i njegovim ljekovitim i nutricističkim svojstvima. Prelistajte njihovu literaturu i farmakološke udžbenike. Tamo nema spomena o medu. Ne zato što istina o medu ne postoji već zato što to nije nitko platio.Skupa višegodišnja klinička ispitivanja praktično su trgovcima nedostižan trošak, a profit se još može jamiti na kraće staze. On je ostao na marginama tzv. alternativne medicine, a takovi liječnici teško se vole i deklarirati kao alternativci , jer je to u njihovom svijetu ipak drugorazredno. I opet dolazimo na jednako pitanje koje je urednica ovog časopisa, u uvodniku prošlog broja, postavila za komplementarnost ekologije u ovako strukturiranim hrvatskim ministarstvima, pa parafazirajmo je, kada će poljoprivredna, ekološka, gospodarska i medicinska administracija sjesti zajedno i reći – e moj narode, papajte med bez brige, a struku prepustite stručnjacima.
DK, 14.svibanj, 2007. za časopis UNA TERRA
