U mnogih se naroda lipa spominje u pjesmama, možda zato što je vjerovatno i najčešće šumsko drvo koje se uzgaja u parkovima i alejama ili kao soliterno stablo. U nas je i mjesec u kalendaru dobio ime po njoj, a dolazak ljeta svetkovao se narodnim veseljem uz lipanjske krijesove. Plijenila je svojim mirisom uzdahe i onih, rekli bi danas, najtvrdokornijih. Pa iako brzo raste, vijek joj je počesto vrlo dug. Pronaći će se stoljećima stara, već šuplje nutrine, a zabilježena su i tisućljetna stabla. I kao zemljopisna oznaka pronaći će se često, kao, Lipik,Lipovac, Lipovljani, Lipov vrh, dolina, kosa, strana... Narodna uzrečica kaže: "Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi, niti Perun žarkom strijelom ne nagrdi" (Perun je slavenski bog ognja i munje). Tako su nam odredili da je lipa naše nacionalno drvo.Lice kovanica našeg novca od 1 do 50 lipa krasi rascvala grana lipe. Tu treba ispričati pitanje studentima jednog našeg pokojnog profesora na Šumarskom fakultetu: "Kolege, pa koje je nacionalno drvo Germana" ? Pljušte odgovori pa netko i pogodi - hrast. "Zašto",upita profesor. Muk. "Da,da, oni su ratnički narod pa je tijelo koplja bilo izrađivano od hrasta". I odmah slijedeće pitanje: " A naše ?. Lipa, pogodi netko. A zašto ? Muk potraje, uz mnoge asocijacije, a profač prekine sa: "Zato što pravi deb'o 'lad". No, i drugi narodi Europe i Azije, gdje dolazi od prirode lipa, uživaju u njenoj hladovini pa je i tamo česta. Njena stabla uzgajana su uz vinograde jer se od svježe proljetne nabrekle kore mladih grana kalao liko za vezanje loze. Od mekog lipovog drveta izrađivani su mnogi uporabni predmeti, kolijevkje i posude, a pčelari ga i danas najčešće koriste u izradbi okvira za pčelinje saće.Zbog svojih toplih osebina, bez mirisa i lako za obradu, ovo se drvo najčešće i danas koristi za izradbu ukrasnih predmeta i za dječje igračke. Lipa ima tri svoje prirodne vrste : malolisna lipa (dolazi i u Sjev. Americi ), kasna i velecvjetna ili srebrna.Ovo ,srebrna, dobila je ime po sivozelenoj donjoj površini lista, koja se pokaže kada ga nježnog vjetar okrene.U šumama kontinentalne Hrvatske najveće površine lipe nalaze se na Bilogori, gdje dolazi u smjesi s hrastom kitnjakom, ali se predjeli s učešćem lipe mogu naći i drugdje, pa sve do gorskih šuma jele i bukve. Te predjele pčelari znaju pa se pčelari na lipovoj paši, a nakon bagremove i kestenove paše. U šumi tada cvate i malina. Cvijet lipe bere se zajedno s cvjetnim listićem te nakon kraćeg sušenja koristi za pripremanje čaja. Uz šipak, čaj lipe je do ovih modernih vremena bio redoviti sadržaj bakinih smočnica. Med lipe je zlatnožute boje s nešto zelene nijanse. Vrlo je aromatičan po mirisu lipovog nektara, a u sadržaju peluda mora ga biti više od 25%. Ipak, visok sadržaj peluda lipe pčeli je rijetko moguće osigurati. Tek su rijetke godine kada se slože povoljni vremenski uvjeti u kojima će se lipova paša produljiti. Lipa zamedi kada su temperature iznad 20 °C, a ako se temperatura povisi iznad 25 °C, uz mogući vjetar, mirisni nektar se brzo osuši. Za kišnog razdoblja cvijet ubrzo propadne pa i ljetni pljusak skratiti će mu vijek. U pazušcu latica, u podnožju tučka, nalaze se nektarije. Na otvorenom cvatu i dobro oko će zamijetiti njihov sjaj. Nekoliko dana cvatnje može se produljiti i na dva tjedna pa se tada može izvrcati i 10-12 kg lipovog meda po košnici. Kristalizira vrlo brzo, već za nekoliko mjeseci, u sitnim kristalima.
Med lipe je izuzetan i visokocijenjen, a preporučljiv za opuštanje i dobar san. Kod prehlada ga preporučuju za otvaranje dišnih puteva, a kao djeci su nam ga davali kod prehlada za pojačano znojenje. Kažu da pojačava rad srca pa ga stariji ne trebaju pretjerano mnogo koristiti.
DK, 16.svibnja, 2006. u časopisu UNA TERRA
