Njegov život s blagim pčelama i pčelarima
Sjećanje na Hermanna Pechhackera
Parafraziram naslov audiozapisa 'Mein Leben mit der sanften Carnica-Biene' britanskog dopisnika iz Welsa koji je snimljen posljednje godine života doajena znanstvenika doc. Dr Hermanna Pechhachera u njegovom domu u Lunz am See, a koji se ne prestaje slušati od njegove smrti 10.srpnja 2016.god.
Više od 50 godina znanstvenog rada u pčelarstvu ostavilo je dubok trag u svjetskim razmjerima tijekom druge polovice 20. stoljeća. Neću mu opisivati njegov cjelokupni CV kojeg je započeo kao sveučilišni asistent na biološkoj stanici Sveučilišta u Beču uz braću Ruttner u mjestu Lunz am See ( prev. Lunz na jezeru ) malom izoliranom planinskom mjestu Donje Austrije. S poštovanjem, upornošću i popularnosti koje je imao u pčelarskim znanstvenim krugovima radeći s nizom suradnika sa Sveučilišta u Beču i Gratzu proširio je na Njemačku i sve zemlje gdje je siva pčela izvornom pasminom ili je na drugim kontinentima to postala zahvaljujući njenim genetskim svojstvima najbolje radilice, blagosti, zimovanju u malom zimskom klupku te brzom proljetnom razvoju. Mnogi studenti, diplomanti, postdiplomanti i doktorandi iz zemlje i svijeta, pa tako i naše zemlje, boravili su kod g.Pechhackera u Lunzu na terenskim opažanjima i istraživanjima, kroz koja je nesebično širio svoju lepezu znanja.
Njegovi prethodnici iz početka 20. stoljeća uočili su već da je stoljetna proizvodnja klasičnih prirodnih rojeva iz Austrije i Slovenije te južnog Tirola već dala negativnu selekciju u karakteristici rojivosti što se odražavalo u količini prinosa. Poslije II svjetskog rata selekcijski rad na smanjivanju ove osobine sive pčele stvorio je temelje suvremenoj proizvodnji matica pčela. G. Hermann i suradnici nastavili su selekciju trutovskih zajednica na ispitnoj stanici u Lunz-u, a krajem stoljeća i u Njemačkoj i Hrvatskoj ( otok Unije). Tu je i nastalo opažanje vjekovnih okupljališta trutova kao prirodnog fenomena očuvanja genotipa sive pčele kroz višemilionsko vremensko razdoblje izbjegavanja incesta.
Prvi interes Hermann je pokazao za pojavnost meduna u crnogoričnim šumama. I njegov diplomski rad je bio posvećen odnosu pčele i brojnosti populacije biljnih uši. Mada su niz prethodnika od 19.stoljeća na ovamo opisivali ovaj prirodni fenomen u prirodnom životnom lancu, Hermann i suradnici produbili su mnoga saznanja o ciklusu proizvodnje meduna u Austriji i Njemačkoj. Svojevrsna i danas nedovršena priča je i njegova doktorska disertacija na temu prognoze pojavnosti medne rose. Svojim međunarodnim i prekokontinentalnim radovima upozorio je na tu pojavu znanstvenike i pčelare i tamo gdje se i nije pozornost upućivala na dobivanje meduna. Pričao mi je o tome za Australiju i medenje mednom rosom na eukaliptusu kroz gotovo 10 mjeseci u godini. Mada se o daru bogova s neba govori još iz biblijskih vremena Herman je poticao ova fenološka opažanja u cijelom svijetu, sam ili sa suradnicima iz Austrije i domicilnih zemalja. Tako su zadnjih desetljeća i nastali mnogi meduni s najvišim nutricionističkim vrijednostima.
Slijedeće područje interesa je selekcijski rad. Osnivajući i vodeći sa suradnicima Austrisko Carnica udruženje (krat. ACA - Austrian Carnica Assotiation) do umirovljenja 2005.god. sudjeluje u edukaciji niza pčelara u svojoj zemlji koji su i provodili selekciju u uzgoju matica. Prihvaćaju ovaj oblik stručnjaci i pčelari Njemačke gdje se uz njegovo sudjelovanje isto provodi kroz njihovo udruženje AGT. Od početka je sudjelovao i u osnivanju i izobrazbi hrvatske udruge uzgajivača matica pa se selekcijski rad u nas danas koordinira na fakultetu i Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji.
80-tih godina prošlog stoljeća zahvaća varoa i Europu pa se selekciji dodaje još jedan cilj, a to je prirodna tolerancija na varozu. Hermanovo promicanje korišćenja što manjih količina pesticida u zaštiti pčela je i danas cilj svih uzgajivača matica u Europi.
Njemu se pridaje i ideja koju je izložio na Apimondiji 2003. god u Ljubljani o osnivanju asocijacije europskih znanstvenika iz područja pčelarstva, a nakon povijesnog proširenja Europske unije s 10 novih zemalja. Tako je u Udinama 2004.god. osnovano udruženje „Eurbee Breeding Group“, a s početkom COST akcije COLOSS ( krat. od eng. Collony Losess, gubitak kolonija pčela), najveći dio članova udruženja „Eurbee Breeding Group“ postali su radna grupa 4. COLOSS-a, usmjerena na praćenje i očuvanje raznolikosti i vitalnosti pčela te utvrđivanja ovih utjecaja na nestajanja pčelinjih zajednica.
Ono što je meni bilo primijetiti nakon ovoga je potpuno internacionalizirana briga o pčelama kroz znanstveni rad stotina stručnjaka najprije iz Europe, a danas i ostatka svijeta. Saznanja o istraživanjima više nisu zatvorena u okvir izvornih institucija ili zemalja već se modernim komunikacijama mogu naći dostupnim na internetu.
U zadnjem kvartalu prošlog stoljeća istraživanjima u pčelarstvu se pridružuje cijeli niz subspecijalističkih znanosti koje uz bum suvremenih uređaja dovode opažanja i mjerenja iz područja života pčela i pčelinjih proizvoda do stotina educiranih stručnjaka i znanstvenika. Posebno je istaknuti područje fiziologije pčelinje zajednice i pčele gdje se od 2010.god. utvrđuje cijeli niz loših uvjeta koji smanjuju životni vijek pčele, razbijaju se mitovi o mogućoj punoj pomoći pčelara da zajednice mogu nadomjestiti promijenjene životne uvjete. Hermann je zadovoljno pratio sva ta nova saznanja.
Svi najviši svjetski susreti pčelarskih znanstvenika ili manifestacija posljednjih gotovo 20 godina započinjali su uvodnim izlaganjima dr. Hermanna.
Doc.dr. Hermann Pechhacker bio je u Požegi 3 puta. Prvi put je došao uz pratnju djelatnika Zavoda za pčelarstvo Agronomskog fakulteta iz Zagreba na početku istraživanja koja su se radila o fenomenu medenja hrasta sladuna na Krndiji kod Kutjeva još 2003.god. Uz uzimanje uzoraka grana i žirova u laboratorijima Sveučilišta u Beču isključena je mogućnost posredovanja insekta u nastanku medne rose. Slijedećih godina dolazio još 2 puta, jednom održati predavanje o selekcijskom radu sive pčele kroz ACA, a drugi puta održati predavanje o pritisku voćara na pčelare koji svojim pčelama navodno šire bakterijsku palež prouzročenu tzv. Erwiniom. Jedini susret u Lunzu am See je bio prilikom našeg prvog izvoza paketnih pčela u Austriju.
Cijeli niz susreta na Unijama i na međunarodnim konferencijama stvorilo je odmah u meni simpatije za tog neumornog čovjeka, tako jednostavnog, susretljivog, popularnog kod pčelara i stručnih suradnika, upućenog u pčelarstva drugih zemalja i kontinenata, ugodnog sugovornika, gostoljubivog i komunikativnog, osobne skromnosti i spremnosti pomoći savjetom ili ga podijeliti s kolegama. Bio je veliki prijatelj i ljubitelj Hrvatske i ne samo to, posjetio je Hrvatsku desetke puta, oduševljen vegetacijskom raznolikošću od Slavonije do jadranskih otoka. Nikada nije volio putovati autocestama već je lelujao lokalnim cestama i putevima, uvijek drugima, samo da bolje upozna vegetacijski sastav. Oduševljavao se podijeliti svoja iskustva i s enolozima pa nije vjerovao da je na 50-godišnjici HPS-a bio ponuđen prestižnim 'zelencem' odnosno u Austriji nacionalnim raritetom tzv. Rotgipfellerom. Pozivao je uvijek na planinarenje ili skijanje na okolnim planinama, ističući da to ne bude u siječnju kada Austijanci koriste svoj jedan više gen koji im već po rođenju kaže da u siječnju skijanje može biti po preniskim temperaturama. Znali smo kako je prve matice Carnice 'švercao' do Čilea i za okladu im ih dao bez naplate jer je tvrdio da će slijedeće naručiti po trostrukoj cijeni nakon probne prve godine uzgoja. Zadnja ljubav mu je bio Nepal kojeg je s specijalizantom Joshyem posjetio više puta i opet uz Carnicu. Nije ga stigao obići nakon oporavka od operacije već nas je napustio u svojoj 77 god. života.
I zapravo zaključujem da je na mene imao neki nadnaravni utjecaj promišljati o pčelama i njihovoj ulozi u biologiji vegetacije i prirodnoj ravnoteži. Hvala ti na tome Hermane, s ponosom se sjećam našeg poznanstva.
Davorin Krakar, umirovljeni dipl. ing.
10. srpnja 2017
