Sustavna depopulacija ruralnih predjela u cijelom svijetu posljedica je koju prepoznaju i zemlje članice Europske unije. Mudrost je svake zemlje uobličiti svoj put u odabiru prioriteta i nalaženje onih ciljeva koji i ruralnim dijelovima osiguravaju taj tzv. održivi razvoj, i ne samo za okoliš već i za ljude. Tako je npr. Velika Britanija punu pozornost usmjerila na preferiranje povratka svojih starijih gradskih stanovnika u njihova izvorišta, na selo, ostavljajući urbane metropole mlađim, radno perspektivnim populacijama. Plansko osmišljavanje i osiguravanje sadržaja života ljudi treće dobi zadržava i jedan dio mlađih radno sposobnih ljudi, osiguravajući starijima djelotvoran i dostojanstven život. U provođenju ovih nacionalnih programa obilato se koriste izvori sredstava EU. Osigurava se maksimalna infrastrukturna uređenost, seoska se imanja poreznom politikom povoljnije obnavljaju, a uređuju se i zajednički komunalni objekti i sadržaji. Istovremeno se kroz besplatnu trajnu edukaciju upućuju „novi“ stanovnici u ekološku proizvodnju hrane, hortikulturnog materijala, turističke sadržaje, poučne staze, krajobrazni parkovi i šetnice, vinske, pivske i whisky ceste. Edukacije se ne odvija samo u području sirove proizvodnje već se i kulturnim sadržajima oplemenjuje boravak na ruralnim područjima. To mogu biti knjižnice, informatički tečajevi, tečajevi stranih jezika, tečajevi digitalne fotografije, glazbene škole, pčelarske škole pa čak i plesni tečajevi. Ne zaboravlja se i problem energije pa se korišćenje biomase maksimalno preferira. Tu je najbolji primjer Republika Austrija, koja je najdalje otišla u korišćenju tzv. obnovljivih izvora energije, što je i svojevrstan hit u Europi, a podržava ga i sadašnje ucjenjivanje Rusije. Austrija danas zadovoljava svoju potršnju energije s 43% naftom, 23% iz prirodnim plinom, 12% ugljem, ali su obnovljivi izvori, kao voda, biomasa, vjetar, sunce i geotermalni izvori danas već 23% potreba. Ruralni predjeli mjestom su izgradnje ovih energetskih pogona, a glavni investitori su uz sredstva države i EU začudo - „T-com “ i „Shell“, jasno zbog porezne politike. U Jedinoj našoj smo još na razini administriranja. Čak se nacionalni programi tipkaju u nekom ministarstvu uz pomoć novca američke vlade, no prepoznatljiv smjer u vrednovanju naših osobitosti i namjera tek se potiho zavlači u opet administrativne tzv. Regionalne operativne planove. I njih svaka vlada mijenja i demokratski, ne priznaje prethodne. U Proračunu se osiguravaju i sredstva (čak (!) 30 mil.kn), ali je za proceduru korišćenja potrebito educirati cijele timove stručnjaka. Susjedi Slovenci su za izradbu ovih i sličnih programa educirali svoju poljoprivredno-savjetodavnu službu, koja to već godinama rutinski i provodi na terenu. Naša služba još nije niti dobila ovaj mandat. Za početak je postavljena u svrhu plasiranja kreditnih sredstava. Multidisciplinarni pristup je u ovim smjernicama conditio sin equa non . Tako je i pčelarsto u Europi dobilo svoja polazišta, a kojima se izdvaja iz konkurentnih globaliacijskih profiterskih mjerila. Države članice su obvezane tzv. Mišljenjem Europskog ekonomskog i socijalnog komiteta Europskom vijeću ( ožujak,. 2004.), kojim se daje generalni naputak kod donošenja odluka u području pčelarstva. Zaključni naputak naglašava kako pčelarstvo ima brojne i posebite karakteristike kojima se izdvaja iz ostalih poljoprivrednih aktivnosti. Njegova glavna funkcija je ruralni razvoj, kao pomoć u ekološkom balansu, a tek onda kao ekonomska aktivnost u proizvodnji meda i pčelinjih proizvoda. Važno je naglasiti da pčele igraju važnu ulogu kao primarni polinacijski subjekt i uvjet su za osiguranje održivog biodiverziciteta. S tim u vezi FAO procijenjuje da je ekonomska vrijednost entomogamnog oprašivanja pčelama dvadeset puta veća od komercijalne vrijednosti svih pčelinjih proizvoda.U nekim državama članicama pčelarstvo je prakticirano i manje prosperitetnim regijama i jedini je put održive ruralne proizvodnje i zapošljavanja u poljoprivredi.(2004/C 112/29). Danas kada je hrvatsko pčelarstvo posustalo u svojoj atraktivnosti, kada je cijena kg meda prodanog u chain stores toliko niska da je isplativost upitna, traženje izlaza će se svoditi ponajprije u daljim predpristupnim razgovorima. Još je važnija i koordinacija naših brojnih pregovaračkih timova (35), iz područja poljoprivrede, ruralnog razvitka, socijalne politike, poduzetništva, sigurnosti hrane, zaštita potrošača i zdravlja, okoliša, energetike i poreza. Obećava i fokusiranje pozornosti na proizvodnju biodisela iz uljane repice: nazočenje pčela na poljima uljane repice povećava proizvodnju do 12 puta, a uz minimalno 8 pčelinjih zajednica po ha. A bez pčela nema niti dobrog vina! Zar vam je ova tvrdnja nova priča, kao nastala u bećarenju o sv. Vinku ? Pa da ne ostanemo zločesto samozatajni, recimo da smo to davnih dana pitali i našeg najvećeg vinogradara i vinara, prijatelja g. Ivu Enjingija. Na pitanje, koliko puta pčela treba biti u vinogradu, od prve je odgovorio – 2 puta. Prvi puta kada cvate loza, a drugi puta kada zori grozd. A znanost je utvrdila da je po ha vinograda, radi dostatne oplodnje cvijeta loze, potrebito nazočenje 4-6 pčelinjih zajednica. Pravovremena oplodnja osigurava jednakomjeran razvoj grozda i istovremeno dozrijevanje svih bobica grozda. A u tijeku zriobe, kada i dođe do oštećenja bobe i mogućeg curenja slatkog soka, pčela je poželjan sanitarac. Sakupljanjem soka uklanjaju se povoljni uvjeti za razvoj infekcija na grozdu pa je zaštita nepotrebna i suvišna. Zdravu bobu pčela nikada neće sama oštetiti da bi uzela dio vinogradareve muke.
Prilogom ovih redaka jesu fotografije koje sam snimio u selu Gornja Mala, na istoku Požeštine, kao i na obroncima vinorodne Krndije, pa zajedno uživajmo u ruralnoj našoj, a pogledajte ih u našoj galeriji.
DK, 27.siječnja,2007. u časopisu UNA TERRA
