Prijenos pčelinjih zajednica na željenu pašu poznat je pčelarima već stoljećima. U Europi su selili pčele izbjegavajući sezonske loše uvjete, najčešće zbog boljeg unosa i lakšeg premoštenja za pčelu najlošijeg aktivnog dijela godine, bilo zbog zime ili zbog vrućeg sušnog razdoblja. Po muzejima alpskog područja još stoje pomoćne naprave na koje se vezala košnica i koja se nosila na leđima, odnoseći tako pčele na mirisne alpske livade tijekom ljeta. To se činilo i čini s naših jadranskih otoka, seleći pčele tijekom ljeta na goranske ili ličke travnate visoravni. Moderniziranim naćinom dakako da se pčelaru i olakšava taj posao.
U SAD-u se sezonska selidba odvija na velikim udaljenostima, od Floride do Kalifornije, a Stijenjak je mjesto za boravak u najtoplijem dijelu godine. Košnice su trajno smještene na kamionske prikolice ili su na paletama s kojih se dizalicama brzo može istovariti veća količina pčela. Možete čak najmiti šleper pčela i otići na godišnji odmor na neku od paša. U nas su seleći pčelari najuočljiviji sa svojim šarenim prijevoznim sredstvima i košnicama na njima, često adaptiranih starih autobusa, kamiona i šlepera s nadogradnjom, a u posljednje vrijeme i sa sve učestalijim kontejnerima s ugrađenim košnicama i na visokim nogarima. Noću, kada su izletnice u svojim zajednicama, dok je hladnijei većina puka spava, prevoze se pčele i stotine kilometara daleko.
Pozavanje podobnih prirodnih uvjeta s pčelarski zanimljivom vegetacijom i fenofazama koje osiguravaju dobar dnevni unos uvjet je i isplativosti u selidbi. Naš kontinentalni pčelar će iz svog zimovnika, koji je u pravilu u blizini boravka, prvu selidbu učiniti na uljenu repicu, krajem travnja. Početkom svibnja već može seliti na istočne bagremike na glavnu kontinentalnu pčelinju pašu, a čak ponovo preseliti i na brdske i planinske bagremike koji cvatu desetak dana kasnije. Ovisno o vremenskom nizanju cvatnje birati je tada seliti na nizinsku čivitnjaču (amorfu) uz poplavne šume, lipu na bilogorskom gorju ili kestenovu pašu Banovine, Žumberka, Medvednice ili Požeškog gorja. U Slavoniji i Baranji je izvanredno dobra paša suncokreta pa za njim i zlatošipka.Srpanjskih dana pak seliti je u planinske šume i livade na pašu jelove ili sladunove medljike i planinske livade. U kasno ljeto još ostaje birati medenje vrijeska u Lici.
Monitoring pčelinjih paša
Zasigurno je selidba i rizik, ponekad zbog vremenskih uvjeta, a ponekad zbog izostanka paše. U tu svrhu pčelarske udruge ili pojedinci postavljaju specijalne vage ispod košnica. Vaga pokazuje rezultantu promjene težine košnice i poznati su parametri dnevnog unosa. To može biti simboličnih 20-30 dkg dnevno, a za dobrih paša i preko 10 kg nektara, peluda I vode dnevno. Podaci o trajanju i intenzitetu dnevnog prinosa te njihovo sistematsko objavljivanje i obrađivanje naziva se monitoring pčelinjih paša. Danas je ova informacija dostupna pčelarima digitalnom tehnologijom ili na zaslone njihovih mobitela ili na web-stranicama. Time se postiže bolja sortnost meda, ali i izbjegava trošak svakodnevnog posjeta često udaljenom pčelinjaku. Nažalost, u našoj zemlji još nije ustanovljena nacionalna mreža ovih informacija iako u susjednoj Sloveniji, po zagrebačkoj pameti (!), to već funkcionira dugi niz godina, dostupno na web-stranicama državnih savjetodavnih službi i teletextu.
Proizvodnost
Stručnjaci tvrde da se čovjek okoristi tek jednom desetinom onoga što pčela potroši za svoj razvoj i svakodnevnu obnovu svoje zajednice, kao i za zimske zalihe. Godišnji užiti prinos meda po košnici predstavlja proizvodnost i, nažalost, još uvijek jedini priznati komercijalni proizvod pčela i pčelara. Prosječni prinos po košnici na stacioniranim pčelinjacima kreće se oko 25-30 kg . No, selidbom pčelinjaka na više paša prinos se povećava do 150 kg meda po zajednici. To je prinos koji već pčelaru osigurava konkurentnost na tržištu. Današnje otkupne cijene i globalizirajuće tržište dovode sve više do nepopularnosti u bavljenju ovom proizvodnjom. U škarama prometa medom iz zemalja niskog BDP-a (Kina) ili zemalja s visokim prinosima meda po pčelinjoj zajednici (Argentina, Australija, gdje su prinosi i veći od 250 kg ) nalaze se novi putovi zaštite svojih pčelara, ponajprije vodeći računa o gubitku glavnog polinatora samoniklog i kulturnog bilja.
Usluga oprašivanja
Voćnjacima, vinogradima i poljoprivrednim kulturama prijeko je potrebito nazočenje dovoljnog broja pčela u fazi cvatnje. Pomalo se i kod nas ne prepušta slučaju faza oprašivanja pa se vlasnici odlučuju unajmiti pčelareva društva i plaćaju tu uslugu. To je u zemljama razvijenog agrara već dobro poznata pčelarska specijalizacija pa on ugovara s vlasnicima kultura točan period i količinu pčela koje se postavljaju u optimalnom razdoblju. Time se postiže tzv. kalibracija plodova i smanjuje otpad jer su gotovo svi procvali cvjetovi imali podjednaku šansu za oplodnju i svaki plod podjednaku šansu za razvoj.
Izbor
Razmišljate li slučajno o nabavci i opremanju pčelinjaka, pokretnog ili stacioniranog, dobro se prije toga informirajte i odlučite tek nakon toga. Idilični seleći pčelinjaci odvesti će vas u nove predjele, upoznati ćete mnogo novih ljudi i otkriti mnoge predivne zakutke naše domovine, kraj kojih inače samo projurite u klimatiziranom vozilu. No rad u toplim uvjetima selećeg pčelinjaka zahtjevati će i vaše dobro zdravstveno stanje, ali i održati vas u kondiciji. Pčele će vašu brigu i trud za dobrom ispašom nagraditi otežalim mednim okvirima.
DK, 4.srpnja,2007. u časopisu UNA TERRA
