Krajobrazne i klimatske različitosti Lijepe naše stvarale su vijekovima i kulturološke prehrambene navike i navade u proizvodnji i pripremi velikog broja prehrambenih delicija. Doda li se tome i uticaj unosa navika migracijom naroda i osvajača, sa svih strana svijeta, upitati se je i što nam je zapravo ostalo izvorno nacionalno. Može li med biti jedan od naših aduta ? Itekako, ali o tome kasnije.
Upravo europski globalizacijski procesi su ne tako davno, prije 15-tak godina, izazvali prepoznavanje te davanje i zakonske reputacije upravo tim lokalnim i nacionalnim proizvodima. U jednu ruku to je i način očuvanja tradicionalne proizvodnje, ali je i nezamjenjiv adut u turističkoj ponudi. Dok se naši hotelijeri još pretežito natječu kako što jeftinije doći do bilo koje hrane i pića za prehraniti svoje goste, sve su učestalija i ona mjesta koja izbjegavaju pripremu globaliziranog tanjura. Zatim, tek u nekoliko TV emisija naći će se, čak sa suviše sentimentalnosti, prilozi o pripremi domaće hrane. U naših susjeda i turističkih giganata je pak i u informativnom prostoru već toliko vodića i priručnika da su profilirali i gotovo svaki lokal "gdje se dobro jede baš". Ova se ponuda nađe u svakom hotelu, turističkom ili novinskom kiosku. I svaka hrana ima svoju priču pa kad još dobije i svoj mokri prilog u izvornom vinu npr., evo ti i pjesme.
Logika europskog sistema očuvanja i zaštite izvorne hrane nalazi se u tri postavke: osiguranju različitosti agrarne proizvodnje, zaštiti imena proizvoda od zlouporaba te davanju prave informacije potrošaču o specifičnom karakteru proizvoda. S druge strane, naša stvarnost je tek u naznakama ovog procesa. U trgovini se stidljivo promiču posebitosti nacionalne proizvodnje (hrane) ,a bezskrupulozno konkurencijsko pozicioniranje makrotrgovačkih lanaca samo još sputava isticanje hrvatske proizvodnje tradicionalne hrane. Cijeđenje proizvođača kroz tzv. robne marke, dugoročno bi imalo i smisla kada bi određeni proizvod postao i brand za europsko tržište. No, šanse za tu proizvodnju su već podijeljene. Preostaje nam još zadržati identitet bar u vlastitoj zemlji.
U nas je tek u metropoli počelo otvaranje specijaliziranih trgovina s tradicionalnim hrvatskim proizvodima. Dok je u susjeda u gotovo svakom turističkom mjestu obvezatna takova trgovina,u žargonu nazvana "adventure shopping", često s lokalom za kušanje, kod nas niti proizvođači, a niti njihova komorska udruženja ne započinju djelatnu provedbu. Zato nam se i događa da se u Sloveniji proizvodi čuveni dalmatinski pršut i "dila" po Europi.
U 2005. godini nadležno ministarstvo RH je ustanovilo pravilnik o načinu i postupku prepoznavanja i priznavanja tradicijskih i zemljopisnih vrsta hrane. Time je apsolvirano ranije priznavanje tzv. intelektualnog vlasništva.Upravo je u tijeku i natječaj za akreditiranje hrvatskih institucija kao certifikacijskih tijela za provođenje sustava utvrđivanja sukladnosti i kontrolu prehrambenih proizvoda koji nose oznaku izvornosti, oznaku zemljopisnog podrijetla ili oznaku tradicionalni ugled hrane. Ovim se stvaraju administrativne pretpostavke da i u hrvatskim nacionalnim okvirima intenzivnije započne cerificiranje naših prehrambenih proizvoda. Potrošač će se brzo naviknuti na jednostavna označja, koja su komplementarna s europskim oznakama zemljopisno određenog područja, tradicionalni su specijalitet ili su iz kontrolirane organske proizvodnje. Nadati se je skorom prepoznavanju nacionalnog kulena, pršuta, krasanskog,drniškog ili paškog sira, ličke janjetine, ekološkog vina, neretvanske mandarine, đema od smokava,maslinovog ulja ....
Med je zasigurno jedan od rijetkih naših prehrambenih proizvoda kojeg imamo dvostruko više nego što ga možemo sami i potrošiti. Istovremeno, instalirani kapaciteti za njegovu pripremu za tržište su tek djelomice zaposleni. Za sada je još izostala je suradnja da se postojeći tržišni viškovi plasiraju na druga tržišta pa se nažalost pčelari snalaze u "sivoj" ekonomiji, a tvrtke se nepotrebno iscrpljuju u međusobnoj konkurenciji, uglavnom na teret pčelara ,a na radost trgovaca.
Krajobrazna raznolikost i klimatski uvjeti stvorile su u vegetacijskom pokrovu Hrvatske prepoznatljive fitocenološle asocijacije. Isto tako, biljni svijet još čuva cijeli niz, oko 200 endemičnih biljaka, istina pretežito u mediteranskom i velebitskom području. Većinu od njih posjećuje i pčela te odnosi njihov nektar i pelud u košnicu. Melisopalinološkom pretragom meda nađe se otisak podrijetla, tzv. botaničko podrijetlo pa će u definiranju izvornosti meda ovaj postupak iziskivati i znanstveno tumačenje i nerutinsku laboratorijsku obradu i kontrolu. To je pčelarstvu šansa. Potrošaču će zasigurno biti simpatično i privlačno kada na deklaraciji peludnog sadržaja, uz glavne vrste peluda, nađe i podatak da je u određenom medu i pelud istarskog zvončića s Raba, timjanolisne crnike iz Gorskog kotara, izvorne kadulje s Cresa, velebitke sibireje, vinodolske krkavine ili kutjevačkog meduna hrasta sladuna.
U Europi je do sada oznakom izvornosti označeno 23 vrsta medova, u Portugalu, Italiji, Luksemburgu, Francuskoj i Grčkoj. Ovim se procesom ostvaruje i generalno mišljenje u EU ( COM(2004) 30 final - 2004/0003 (CNS))(2004/C 112/29) kojim se pčelarstvu daje nova valorizacija u održavanju biodiverziciteta, što se procjenjuje kao dvadeset puta važnije od njegovog komercijalnog učešća.
DK, za časopis UNA TERRA
