Krajobrazne i klimatske različitosti Lijepe naše stvarale su vijekovima i kulturološke prehrambene navike i navade u proizvodnji i pripremi velikog broja prehrambenih delicija. Doda li se tome i uticaj unosa navika migracijom naroda i osvajača, sa svih strana svijeta, upitati se je i što nam je zapravo ostalo izvorno nacionalno. Može li med biti jedan od naših aduta ? Itekako, ali o tome kasnije.

Prijenos pčelinjih zajednica na željenu pašu poznat je pčelarima već stoljećima. U Europi su selili pčele izbjegavajući sezonske loše uvjete, najčešće zbog boljeg unosa i lakšeg premoštenja za pčelu najlošijeg aktivnog dijela godine, bilo zbog zime ili zbog vrućeg sušnog razdoblja. Po muzejima alpskog područja još stoje pomoćne naprave na koje se vezala košnica i koja se nosila na leđima, odnoseći tako pčele na mirisne alpske livade tijekom ljeta. To se činilo i čini s naših jadranskih otoka, seleći pčele tijekom ljeta na goranske ili ličke travnate visoravni. Moderniziranim naćinom dakako da se pčelaru i olakšava taj posao.

Promicanje pčelarstva kao djelatnosi dugo je koliko i povijest civiliziranog svijeta. Od egipatskih oznaka matice pčele uz faraonove simbole, preko latinskog mudroslovlja «Si sapis sis apis» /gdje je mudrost, tu je i pčela/. U raspre o pčelama kroz ljudsku povijest su se nizala dobro znana i neznana imena, od Aristotela, rimskih govornika , biblijskih ili poganskih bilježnika, do sve češćih i znanstveno dokazanih postavki posljednjih 300 godina.

Nedavna rutinska odluka Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH o izmjenama i dopunama programa pravilne prehrane djece u vrtićima , a koju su prenijele neke hrvatske tiskovine, po kojoj se med ne preporučuje predškolskom uzrastu u vrtićima , pokazuje znakovit stupanj nacionalne upućenosti, obrazovne rezidue visokoškolovane farmakološke i medicinske administracije, gdje svojim pragmatičnim i nespretnim stavom zaborave reći sve.